Razvoj tehnologije promijenio je način na koji komuniciramo, a s njim i način na koji se dokazuju krivična djela. Komunikacija putem šifrovanih aplikacija, elektronski tragovi, fotografije, metapodaci i digitalni sadržaji uopšte danas su sastavni dio svakog složenijeg krivičnog postupka. U fokusu su trenutno podaci pribavljeni putem aplikacije SKY ECC, koji su posljednjih godina postali jedan od najčešće korišćenih dokaza u predmetima organizovanog kriminala.

Malo koji dokaz je izazvao toliko stručnih i javnih polemika. Dok se javna rasprava uglavnom svodi na pitanje da li su SKY dokazi zakoniti ili nezakoniti, sudska praksa pokazuje da je riječ o mnogo složenijem problemu. Iza naizgled jednostavnog pitanja krije se čitav niz procesnih dilema koje se ne mogu riješiti jednim odgovorom. Zato je važno razdvojiti nekoliko stvari koje se u javnosti često nepravedno stapaju u jedno: pitanje zakonitosti pribavljanja dokaza, pitanje njihove dopuštenosti u krivičnom postupku, pitanje njihove dokazne vrijednosti i pitanje da li je dostignut standard dokazivanja potreban za osuđujuću presudu. Svako od ovih pitanja podliježe sopstvenim pravilima i traži poseban odgovor. Jedno se ne može automatski izvesti iz drugog. Kada se ove kategorije pomiješaju, dobijaju se zaključci koji možda zvuče uvjerljivo u javnoj raspravi, ali nemaju stvarno uporište u procesnom pravu.

Pod nazivom „SKY dokaz” u praksi se podrazumijevaju različite vrste podataka i različite faze njihove obrade. Izvorni digitalni podaci, komunikacija, identifikacioni fajlovi, prevodi, policijske analize i vještačenja. Sve to se često posmatra kao jedinstvena cjelina, iako je riječ o dokazima različite procesne prirode i različite dokazne snage. Zbog toga nije dovoljno utvrditi da određena poruka postoji, već je potrebno utvrditi i njeno porijeklo, autentičnost, integritet, način na koji je izdvojena iz ukupnog skupa podataka, način na koji je povezana sa konkretnim licem i šta ona uopšte dokazuje.

Evropska sudska praksa na ova pitanja ne daje jednostavne odgovore. Francuski sudovi odlučuju o zakonitosti postupanja francuskih organa. Sud pravde Evropske unije razmatra pravila međunarodne razmjene dokaza između država. Evropski sud za ljudska prava ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan. Nijedan od njih, međutim, ne odlučuje umjesto domaćeg suda o tome da li je u konkretnom predmetu dokazni standard ispunjen i da li izvedeni dokazi isključuju razumnu sumnju. Razvoj tehnologije može mijenjati način na koji nastaju dokazi, ali ne smije mijenjati procesne standarde na kojima počiva pravično suđenje.

Šta je SKY ECC i kako je probijen

Prije svega je korisno objasniti šta je SKY ECC zapravo bio i na koji način su francuski organi uopšte došli u posjed komunikacije koja se danas koristi kao dokaz. Bez tog tehničkog konteksta teško je razumjeti zašto se pitanje zakonitosti pribavljanja podataka uopšte postavlja.

SKY ECC nije bila aplikacija poput WhatsAppa, koja se instalira na običan telefon. Riječ je o zatvorenoj komunikacionoj mreži koja je funkcionisala isključivo na posebno modifikovanim uređajima, najčešće telefonima Google Pixel, BlackBerry ili iPhone, na kojima je bio instaliran prilagođeni operativni sistem. Poruke su bile end-to-end enkriptovane, a serveri na kojima se komunikacija odvijala nalazili su se u Francuskoj i Kanadi. Dugi niz godina policijski organi nijesu bili u mogućnosti da pročitaju njen sadržaj. A često se, pritom, pogrešno tvrdi da je francuska žandarmerija „razbila” enkripciju SKY ECC-a. To nije tačno, a razlika nije samo terminološka. Enkripcija sama po sebi nije probijena. Francuski organi su, uz pomoć holandske policije i Europola, uspjeli da kompromituju samu infrastrukturu SKY ECC mreže. Drugim riječima, nije pročitana već zaključana, enkriptovana poruka, već je u sistem ubačen softver koji presrijeće sadržaj prije nego što se poruka enkriptuje, odnosno neposredno nakon što se dekriptuje na uređaju primaoca. To je isti princip kao kada bi se sadržaj pročitao prije nego što se zaključa u sef, umjesto da se pokušava otvoriti sef koji je već zaključan. Enkripcija u tom trenutku prestaje da bude relevantna, jer se do sadržaja dolazi u trenutku kada on privremeno postoji u čitljivom obliku.

Riječ je o operaciji koja je pripremana godinama, a obuhvatala je dugotrajnu istragu infrastrukture, pribavljanje sudskih odobrenja u Francuskoj, razvoj posebnog softvera, njegovo testiranje i tajno ubacivanje u servere. Samo prikupljanje komunikacije, nakon što je infrastruktura kompromitovana, trajalo je nekoliko mjeseci, tokom kojih je presretnuto nekoliko desetina miliona poruka. Prema javno dostupnim podacima, mrežu je u tom periodu koristilo preko 70.000 korisnika, a ukupan obim prikupljenih podataka, uključujući poruke, fotografije, PIN-ove i kontakte, premašio je milijardu stavki.

Operaciju nije, kao što se u javnosti često čuje, odobrio Europol, jer Europol nema ovlašćenje da naređuje mjere tajnog nadzora. Njegova uloga je koordinaciona i analitička. Nalog je izdalo francusko pravosuđe, jer su se serveri SKY ECC mreže nalazili na teritoriji Francuske, zbog čega je francuski sud bio nadležan za odobravanje mjere. Holandska policija je u operaciji učestvovala jer je značajan dio tehničke infrastrukture platforme bio povezan sa Holandijom.

Od masovnog presretanja do crnogorskih predmeta

Važno je razjasniti i jednu okolnost koja se u javnosti često pogrešno predstavlja. Francuski i holandski organi nijesu ciljano nadzirali navodne pripadnike crnogorskih kriminalnih grupa. Niko u fazi presretanja nije birao da prati baš određene osobe iz Crne Gore, već je presretnuta kompletna komunikacija svih korisnika SKY ECC mreže, a tek nakon toga počela je analiza prikupljenog materijala. Prvo je, drugim riječima, prikupljeno sve, a filtriranje je uslijedilo naknadno. To filtriranje predstavlja klasičan primjer obavještajne analize. Francuski analitičari nijesu ručno čitali svih nekoliko desetina miliona poruka, jer bi to bilo praktično neizvodljivo ili bi trajalo godinama. Umjesto toga koristili su kombinaciju indikatora: nadimke, brojeve telefona, IMEI uređaja, SKY identifikatore, GPS lokacije, sadržaj fotografija, kontakte, postojeće policijske baze podataka, ranije istrage i automatizovane algoritme za pretragu i povezivanje. Kada bi, na primjer, korisnik napisao „Vidimo se u Budvi“, „Pozdravi Igora” ili „Pošalji robu u Bar”, sistem bi takvu komunikaciju automatski označio kao potencijalno relevantnu za Crnu Goru, nakon čega bi je dodatno pregledali analitičari.

Do zaključka da određena komunikacija potencijalno pripada crnogorskom kriminalnom svijetu, francuski organi nijesu dolazili na osnovu jednog pokazatelja, već na osnovu skupa indicija koje se međusobno potkrepljuju. Korišćenja baznih stanica u Podgorici i Crnoj Gori, fotografija vozila sa crnogorskim tablicama, komunikacije na crnogorskom jeziku, pominjanja osoba već poznatih policiji ili komunikacije pretežno sa drugim nalozima za koje je već utvrđena veza sa Crnom Gorom. Za tu fazu francuskim organima nije bilo neophodno da znaju tačan identitet korisnika. Dovoljno je bilo da postoji dovoljno jaka veza sa Crnom Gorom da bi materijal bio proslijeđen crnogorskim organima.

Sam prenos materijala odvijao se kroz lanac međunarodne saradnje, od francuskih organa, preko Eurojusta i Europola, do Specijalnog državnog tužilaštva Crne Gore i SPO. Crna Gora pritom nije dobila kompletnu bazu presretnutih podataka, već materijal koji se odnosio na crnogorske istrage ili osobe od interesa, u pojedinim slučajevima uključujući i tzv. sirove podatke (raw data), zajedno sa pratećim tehničkim zapisima.

Tri pravna pitanja

Većina rasprava koje se danas vode o dokazima pribavljenim putem aplikacije SKY ECC polazi od naizgled jednostavnog pitanja zakonitosti tih dokaza. To pitanje, ipak, nema jednostavan odgovor. Ne zato što je pravna situacija nejasna, već zato što se pod pojmom „zakonitost SKY dokaza” u stvarnosti krije najmanje tri potpuno različita pravna pitanja. Njihovo poistovjećivanje jedan je od osnovnih razloga zbog kojih i u javnosti i u stručnim raspravama dolazi do pogrešnih zaključaka.

a) Zakonitost pribavljanja podataka

Ovo pitanje tiče se prvenstveno države, odnosno država, u kojima je sprovedena operacija prikupljanja podataka. Presretanje SKY ECC komunikacije sprovedeno je u martu 2021. godine u okviru zajedničke operacije francuskih, belgijskih i holandskih pravosudnih i policijskih organa, koordinisane preko Eurojusta i Europola. Za razliku od predmeta EncroChat, koji je bio pretežno francuski projekat uz holandsku tehničku podršku, kod SKY ECC je i Belgija imala samostalnu istražnu ulogu, tako da se, zavisno od konkretnog predmeta, postavlja pitanje ne samo francuskog, već i belgijskog prava. Najveći dio tehničke operacije ipak je sproveden od strane francuske žandarmerije.

Konkretno, riječ je o mjeri iz čl. 706-102-1 francuskog Zakonika o krivičnom postupku (captation de données informatiques). Tehnici koja se sastoji u infiltraciji u informatičku opremu radi presretanja podataka prije nego što budu enkriptovani, za razliku od klasičnog prisluškivanja komunikacionih kanala. Prema čl. 706-95-12 ZKP, ovu mjeru odobrava sudija za slobode i pritvor (juge des libertés et de la détention), na zahtjev tužioca Republike, tokom policijske istrage (enquête), odnosno istražni sudija, nakon pribavljenog mišljenja tužioca, tokom sudske istrage (information judiciaire). Ustavnost korišćenja sredstava zaštićenih tajnom nacionalne odbrane u ovom kontekstu potvrdio je Ustavni savjet – Conseil constitutionnel, pandan crnogorskom Ustavnom sudu, odlukom br. 2022-987 QPC od 8. aprila 2022. godine, donesenom povodom pitanja ustavnosti čl. 230-1 do 230-5 i 706-102-1 ZKP. Da li je postojao zakonski osnov za primjenu ove mjere, da li je ona odobrena od nadležnog organa, da li je sprovedena u granicama datog ovlašćenja i da li su ispunjeni svi uslovi propisani francuskim pravom, pitanja su na koja prvenstveno odgovaraju francuski sudovi.

a) Međunarodni prenos prikupljenih podataka

Čak i kada se prihvati da su podaci zakonito pribavljeni u Francuskoj, ostaje pitanje pod kojim uslovima oni mogu biti dostavljeni drugim državama i korišćeni u njihovim krivičnim postupcima. Ovdje treba razlikovati dvije potpuno različite situacije.

Za države članice Evropske unije ovo pitanje uređuju pravila o Evropskom istražnom nalogu (Direktiva 2014/41/EU), koji omogućava da se dokaz pribavljen u jednoj državi članici koristi u postupku koji se vodi u drugoj. Crna Gora, iako na pragu, ipak nije članica Evropske unije, pa se pravila o Evropskom istražnom nalogu na nju ne bi smjela primjenjivati direktno. Prenos podataka između Crne Gore i Francuske uređen je klasičnim instrumentima međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima. Prvenstveno Evropskom konvencijom o uzajamnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 1959. godine sa dodatnim protokolima, kao i bilateralnim ugovorima sa Francuskom. Crna Gora od 2018. godine ima i poseban Zakon o pravosudnoj saradnji u krivičnim stvarima sa državama članicama Evropske unije, koji uređuje saradnju upravo sa državama poput Francuske, djelimično preuzimajući instrumente prava Evropske unije. Ovo razlikovanje nije formalnost. Standard koji se primjenjuje na prenos podataka, kao i teret dokazivanja da je prenos bio zakonit, zavise od toga koji je pravni instrument u konkretnom slučaju primijenjen. Dodatnu složenost unosi način na koji su podaci u praksi prosleđivani. Dio SKY ECC materijala dostavljen je drugim državama na osnovu formalnog zahtjeva za pravnu pomoć, dok je dio dostavljen spontano, na inicijativu francuskih organa, bez prethodnog pojedinačnog zahtjeva države primaoca. Upravo je spontano dostavljanje bilo predmet spora u više domaćih postupaka, jer se postavljalo pitanje da li takav način prenosa sam po sebi predstavlja dovoljan pravni osnov za korišćenje podataka, naročito kada je riječ o državi koja nije članica Evropske unije. Evropski sud za ljudska prava se pitanjem obaveze prethodnog obraćanja francuskim sudovima bavio u predmetu A.L. i E.J. protiv Francuske (predstavke br. 44715/20 i 47930/21, odluka od 24. septembra 2024), koji se odnosio na EncroChat podatke prenijete britanskim organima. Sud je predstavke proglasio nedopuštenim zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova pred francuskim sudovima, čime je posredno potvrdio da je ocjena zakonitosti francuske mjere prvenstveno u nadležnosti francuskih sudova. Isti princip, po analogiji, važi i za SKY ECC predmete. To znači da se ovo pitanje ne odnosi na zakonitost same operacije prikupljanja podataka, već isključivo na zakonitost njihovog međunarodnog prenosa i korišćenja u drugoj državi.

c) Dokazna vrijednost podataka

I kada se sve prethodno prihvati, da su podaci zakonito pribavljeni i zakonito dostavljeni domaćim organima, time nije riješeno pitanje njihove dokazne snage. Sud i dalje mora utvrditi da li je pravilno identifikovan korisnik određene komunikacije, da li su podaci autentični i potpuni, da li je očuvan njihov integritet, da li je odbrani omogućeno da ih djelotvorno osporava i da li izvedeni dokazi, posmatrani kao cjelina, isključuju svaku razumnu sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja konkretnog krivičnog djela.

Najčešće se ovdje i miješaju različiti procesni pojmovi, pa ih vrijedi jasno razgraničiti. Zakonitost dokaza (da li je pribavljen u skladu sa procesnim pravom) nije isto što i njegova dopuštenost u domaćem postupku (da li se dokaz uopšte smije uvesti i koristiti u postupku, nezavisno od načina na koji je nastao). Dopuštenost dokaza, opet, nije isto što i njegova dokazna vrijednost (koliku težinu i uvjerljivost taj dokaz ima u odnosu na spornu činjenicu). Dokazna vrijednost, konačno, nije isto što i ispunjenost standarda dokazivanja potrebnog za donošenje osuđujuće presude (da li ukupnost izvedenih dokaza isključuje svaku razumnu sumnju). Drugim riječima, činjenica da je određeni dokaz pribavljen u skladu sa pravom države u kojoj je nastao ne znači automatski da je dovoljan za osuđujuću presudu u drugoj državi. Jednako tako, ni eventualni prigovori koji se odnose na način pribavljanja dokaza sami po sebi ne odgovaraju na pitanje šta taj dokaz u konkretnom predmetu zaista dokazuje.

Evropski i domaći pravni okvir

Pitanje upotrebe komunikacije vođene putem aplikacije SKY ECC, pribavljene ulaskom policijskih organa u servere te aplikacije, prevazišlo je okvire nacionalnih pravnih sistema zbog načina na koji su podaci pribavljeni i kasnije dostavljani pravosudnim organima više država. O pojedinim aspektima njihove upotrebe odlučivali su francuski sudovi, Sud pravde Evropske unije i Evropski sud za ljudska prava, čije su stavove domaći sudovi u praksi najvećim dijelom doslovno prihvatali, bez šireg sopstvenog preispitivanja, što danas predstavlja značajan dio crnogorske sudske prakse. Nekritičko prihvatanje dokaza dostavljenih putem međunarodne pravne pomoći, bez sopstvene provjere njihovog porijekla i procesnih garancija koje su ih pratile, nije izraz povjerenja u međunarodnu saradnju, već tiho odricanje od sudske suverenosti – submisivnost prerušena u efikasnost. Ta opasnost postaje stvarnija kada odluku da se dokaz prihvati bez dublje analize ne vodi pravno uvjerenje, već želja da se ostane zapamćen kao prvi koji je nešto presudio, nezavisno od toga kakvu cijenu takva odluka nosi za dosljednost sudske prakse i prava odbrane.

Iako se ove odluke često navode kao argument u prilog ili protiv korišćenja SKY komunikacije kao dokaza, treba imati u vidu da one nijesu odlučivale o istim pravnim pitanjima. Francuski sudovi prvenstveno su razmatrali zakonitost postupanja francuskih istražnih organa i primjenu odredaba francuskog Code de procédure pénale koje uređuju posebne istražne mjere i pribavljanje digitalnih podataka. Njihove odluke odnose se na zakonitost postupka vođenog pred francuskim organima i procesne garancije propisane francuskim pravom. Sud pravde Evropske unije predmet je posmatrao iz potpuno drugačije perspektive. Njegova analiza nije bila usmjerena na ocjenu zakonitosti francuske operacije, već na pravila međunarodne razmjene već pribavljenih podataka između država članica Evropske unije, odnosno na tumačenje pravila koja uređuju Evropski istražni nalog i međusobno priznavanje dokaza u prekograničnim krivičnim postupcima. Ni Evropski sud za ljudska prava nije odlučivao o tome da li je SKY komunikacija sama po sebi zakonit ili nezakonit dokaz. Njegova uloga bila je da ispita da li su u konkretnim predmetima ispunjeni uslovi za vođenje postupka pred tim sudom, odnosno da li su nacionalni pravni lijekovi iscrpljeni i da li je postupak, posmatran u cjelini, zadovoljio standarde pravičnog suđenja propisane Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Domaći sudovi, na kraju, suočili su se sa drugačijim zadatkom od svih navedenih evropskih sudova. Njihova obaveza nije bila da ocjenjuju zakonitost rada francuskih pravosudnih organa niti da tumače pravo Evropske unije, već da odgovore na pitanje pod kojim uslovima se komunikacija pribavljena putem međunarodne pravne pomoći može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku koji se vodi pred crnogorskim sudovima.

Već iz ovog pregleda nadležnosti vidi se da evropska i domaća praksa ne čine jedinstvenu cjelinu, već sistem odluka koje odgovaraju na različita procesna pitanja. Zato pojedinačne odluke nije moguće posmatrati izdvojeno niti iz njih izvoditi zaključke koji prevazilaze predmet o kojem je konkretni sud odlučivao.

Šta je digitalni dokaz?

U raspravama o SKY predmetima često se koristi izraz „SKY dokaz”, kao da je riječ o jednom jedinstvenom dokazu čija je priroda svima jasna. U stvarnosti, takav dokaz ne postoji. Ono što se u sudskom postupku označava kao „SKY komunikacija” predstavlja skup različitih digitalnih podataka koji su prošli kroz više faza prikupljanja, obrade i procesne transformacije prije nego što su dospjeli pred sud. Zato nije moguće govoriti o jednom dokazu, već o nizu međusobno povezanih digitalnih tragova različite procesne prirode.

Na početku tog procesa nalaze se izvorni podaci koje su prikupili francuski pravosudni organi i koji se, u obimnoj i po pravilu neobrađenoj formi, dostavljaju nadležnim organima države koja vodi krivični postupak. Ti podaci po pravilu nijesu neposredno predmet izvođenja dokaza pred domaćim sudovima. Prije nego što postanu dio sudskog spisa, prolaze kroz više faza izdvajanja, sistematizacije i obrade, koje sprovode domaći policijski i pravosudni organi: iz ogromne količine komunikacije izdvajaju se poruke koje se smatraju relevantnim za određeni predmet, povezuju se sa konkretnim korisničkim PIN-ovima, prevode i analiziraju. Već na tom nivou postavlja se prvo važno procesno pitanje – šta je zapravo dokaz koji sud izvodi? Da li je to izvorni digitalni zapis, izdvojeni dio komunikacije, identifikacioni fajl, prevod komunikacije ili policijska analiza? Na svako od ovih pitanja ne smije biti dat samo teorijski odgovor, jer različiti elementi digitalnog materijala imaju različitu procesnu prirodu i ne mogu imati istu dokaznu vrijednost.

Činjenica da određena poruka postoji predstavlja, na primjer, jedan dokazni podatak. Zaključak da je autor te poruke upravo određeni okrivljeni predstavlja sasvim drugo pitanje. Jednako tako, činjenica da se određena fotografija nalazi u komunikaciji nije isto što i zaključak da fotografija prikazuje opojnu drogu, vatreno oružje ili predmet izvršenja krivičnog djela. Prvo je činjenica koju je moguće neposredno utvrditi, dok je drugo zaključak koji mora biti izveden na osnovu drugih dokaza ili stručnih znanja. Isto važi i za identifikacione fajlove. Oni nijesu izvorni digitalni podaci, već rezultat analize kojom se određeni digitalni tragovi povezuju sa konkretnim licima ili događajima. Takva analiza može biti potpuno pravilna i stručno zasnovana, ali upravo zato mora biti podložna sudskoj provjeri. Sud ne može nekritički prihvatiti zaključak samo zato što je izveden korišćenjem složenih tehničkih metoda. Digitalni dokaz razlikuje se od većine tradicionalnih dokaza upravo po tome što sud najčešće ne raspolaže izvornim predmetom, već njegovom digitalnom reprodukcijom ili dijelom mnogo šireg skupa podataka. Zato pitanja autentičnosti, integriteta, cjelovitosti i porijekla digitalnog sadržaja dobijaju značaj. Što je put koji dokaz prolazi od svog nastanka do sudnice složeniji, to je veća potreba da svaka faza tog puta bude procesno provjerljiva.

To, jasno je, ne znači da su digitalni dokazi manje pouzdani od tradicionalnih. Naprotiv, oni često predstavljaju izuzetno vrijedno dokazno sredstvo. Njihova dokazna snaga, međutim, ne proizlazi iz same činjenice da su digitalni, već iz mogućnosti da sud provjeri njihovo porijeklo, autentičnost, integritet i način na koji su povezani sa pravno relevantnim činjenicama u konkretnom postupku. Zato se u predmetima zasnovanim na digitalnoj komunikaciji sudska analiza ne može završiti utvrđivanjem da određena poruka ili fotografija postoji. Tek tada se otvara mnogo složenije pitanje, koju pravno relevantnu činjenicu taj digitalni sadržaj potvrđuje ili opovrgava?

Dokazna vrijednost digitalne komunikacije

Nakon što se utvrdi da je određena digitalna komunikacija dopušten dokaz u krivičnom postupku, postavlja se pitanje od suštinskog značaja za svaki dokazni postupak – šta ona zapravo dokazuje? Odgovor nije uvijek jednostavan. Činjenica da određena komunikacija postoji predstavlja dokaz da je između određenih korisničkih naloga razmijenjen sadržaj koji je sudu prezentovan. Iz toga ne proizlazi automatski i dokazna vrijednost činjenica koje se u toj komunikaciji pominju. Kao i kod svakog drugog dokaza, potrebno je razlikovati postojanje dokaza od činjenica koje se iz njega žele utvrditi. To je posebno važno u predmetima u kojima takva komunikacija predstavlja pretežni ili odlučujući dokaz.

Činjenica da dvije osobe razmjenjuju poruke o opojnoj drogi, na primjer, ne znači sama po sebi da je opojna droga postojala, da je bila u njihovom posjedu ili da je njome zaista vršen promet. Jednako tako, komunikacija o nabavci vatrenog oružja ne predstavlja automatski dokaz da je oružje pribavljeno, niti da je korišćeno za izvršenje konkretnog krivičnog djela. Razgovor o određenom događaju nije nužno i dokaz da se taj događaj zaista odigrao. To ne znači da takva komunikacija nema dokaznu vrijednost, naprotiv, ona može predstavljati izuzetno snažan dokazni osnov. Njena dokazna snaga, međutim, zavisi od sadržaja konkretne komunikacije, njene povezanosti sa drugim dokazima i ukupnog činjeničnog konteksta u kojem se ocjenjuje. Zato u pojedinim predmetima veoma značajno postaje pitanje postojanja nezavisnih potvrda sadržaja digitalne komunikacije. Takve potvrde mogu biti različite prirode, kao što su materijalni tragovi, rezultati pretresa, pronađeni predmeti, finansijska dokumentacija, biološki tragovi, video nadzor, iskazi svjedoka ili druge okolnosti koje potvrđuju navode sadržane u komunikaciji. Njihovo postojanje ili nepostojanje nije pitanje dopuštenosti dokaza, već njegove uvjerljivosti.

Naročito sporno je pitanje fotografija koje čine sastavni dio digitalne komunikacije. Fotografija predstavlja dokaz da je određeni digitalni zapis nastao, ali sama po sebi ne mora predstavljati dokaz činjenice koju navodno prikazuje. Slična pitanja postavljaju se i u vezi sa identifikacijom korisnika digitalne komunikacije. Činjenica da određeni sadržaj postoji nije isto što i činjenica da ga je kreirala upravo određena osoba. Između ta dva zaključka nalazi se čitav niz dokaznih pitanja koja sud mora razmotriti prije nego što utvrdi identitet učesnika komunikacije.

Evropski sud za ljudska prava ne propisuje koja vrsta dokaza mora postojati da bi se donijela osuđujuća presuda, niti zahtijeva određeni broj međusobno povezanih dokaza. Njegova praksa polazi od pravičnosti postupka u cjelini i ostavlja nacionalnim sudovima slobodu u ocjeni dokaza. Ta sloboda nije neograničena. Sud je dužan da svoju ocjenu zasnuje na logičnom, uvjerljivom i obrazloženom povezivanju izvedenih dokaza sa odlučnim činjenicama koje utvrđuje. Upravo zato pitanje dokazne vrijednosti digitalne komunikacije ne može imati unaprijed dat odgovor. U nekim predmetima ona će, zajedno sa drugim dokazima, predstavljati dovoljno čvrst osnov za utvrđivanje činjenica. U drugim predmetima ista vrsta komunikacije može ostaviti otvorena pitanja koja nije moguće razriješiti bez dodatnih dokaza. Ocjena njene dokazne vrijednosti uvijek zavisi od okolnosti konkretnog slučaja, kvaliteta drugih izvedenih dokaza i obrazloženja koje sud daje u svojoj odluci. Digitalna komunikacija, dakle, nije ni privilegovan ni manje vrijedan dokaz u odnosu na druge dokaze. Ona podliježe istim pravilima dokaznog prava kao i svaki drugi dokaz. Njena uvjerljivost ne proizlazi iz tehnologije putem koje je nastala, već iz njene sposobnosti da, zajedno sa ostalim izvedenim dokazima, omogući sudu da odlučne činjenice utvrdi van razumne sumnje.

Otvorena procesna pitanja u SKY predmetima

Nakon što se razmotre pitanja zakonitosti pribavljanja podataka, njihovog međunarodnog prenosa i opštih pravila dokazivanja, ostaje niz procesnih pitanja koja se pojavljuju u konkretnim predmetima. Baš ta pitanja po pravilu predstavljaju suštinu rasprave između optužbe i odbrane, ali i osnov na kojem sud gradi svoju odluku. Iako se svako krivično djelo i svaki dokaz moraju posmatrati pojedinačno, dosadašnja praksa pokazuje da se određene dileme ponavljaju gotovo u svim predmetima u kojima je SKY komunikacija jedan od ključnih dokaza.

Identitet korisnika komunikacije određenog SKY ECOO naloga, jedno je od prvih i najvažnijih pitanja u svakom SKY predmetu. To pitanje se u praksi rješava kroz dvije različite faze koje ne treba miješati.

U prvoj, opisanoj ranije, u dijelu o tehničkoj pozadini operacije, francuski analitičari uglavnom nijesu znali, niti su morali znati, ko tačno stoji iza određenog SKY identiteta. Za njih je to bio anoniman uređaj koji razmjenjuje poruke, fotografije i lokacijske podatke sa drugim anonimnim uređajima. Zaključak da neki nalog vjerovatno pripada crnogorskom kriminalnom svijetu temeljio se na skupu geografskih, jezičkih i mrežnih pokazatelja, a ne na utvrđenom identitetu konkretne osobe. Utvrđivanje tačnog identiteta korisnika, dakle povezivanje određenog SKY naloga sa imenom i prezimenom, gotovo uvijek je zadatak domaćih istražnih organa, koji navodno raspolažu poznavanjem lokalnog konteksta kojim francuski analitičari ne raspolažu, pa tako tvrde da znaju ko koristi koji nadimak, ko vozi koje vozilo, ko živi na kojoj adresi, ko je s kim u srodstvu i ko je već predmet drugih mjera tajnog nadzora. Zbog toga se u naredbama i optužnicama Specijalnog državnog tužilaštva često nailazi na formulaciju da „na osnovu ukupnosti prikupljenih podataka proizlazi da SKY identitet XXXX koristi lice Y”. Formulaciju koja jasno odražava činjenicu da identifikacija nije zasnovana na jednom dokazu, već na nizu povezanih indicija. Sama činjenica da se u nečijoj prepisci pominje ime određene osobe nije dokaz da je ta osoba korisnik uređaja. Ako korisnik SKY naloga napiše „Dragane, bio sam danas kod Jovana”, to ne znači da je upravo on Dragan. Može biti njegov saradnik, vozač, rođak ili sasvim treće lice. Zaključak o identitetu korisnika obično se izvodi iz sasvim drugačijeg tipa podataka. Fotografije ličnog dokumenta koju korisnik sam pošalje, fotografije vozila za koje se iz drugih izvora zna da ga koristi baš ta osoba, poklapanja lokacija uređaja sa mjestima gdje se, prema drugim dokazima, ta osoba nalazila, načina na koji ga drugi sagovornici oslovljavaju, poznavanja detalja dostupnih samo užem krugu ljudi, kao i fotografija porodice ili doma koje se poklapaju sa ostalim dokazima u spisu. Tek kada se veći broj takvih, međusobno nezavisnih pokazatelja poklopi, istražni organi zaključuju da postoji visok stepen vjerovatnoće da je uređaj koristila upravo ta osoba.

Ovdje se, međutim, otvara i suptilnije pravno pitanje. Utvrđenje da je uređaj koristio okrivljeni nije isto što i dokaz da je svaku pojedinačnu poruku sa tog uređaja lično napisao on. Odbrana zato legitimno postavlja pitanja poput toga da li je uređaj mogao biti dijeljen sa drugim licem, da li postoji biometrijski dokaz koji potvrđuje ko je u datom trenutku rukovao uređajem, da li postoji video zapis, otisak prsta ili DNK trag, odnosno bilo kakav neposredan dokaz da je baš okrivljeni ukucao konkretnu poruku. Ta pitanja su utoliko ozbiljnija ukoliko se identifikacija pretežno ili isključivo zasniva na posrednim dokazima.To ne znači da takva identifikacija ne može biti dovoljna za podizanje optužnice, pa ni za osuđujuću presudu. Krivični postupak ne zahtijeva uvijek jedan neposredan, „savršen” dokaz identiteta. Sud može zaključiti da je određena osoba koristila SKY uređaj na osnovu skupa međusobno nezavisnih indicija, ukoliko se dovoljan broj njih poklapa i međusobno potkrepljuje. Lokacije, fotografije, sadržaja komunikacije, drugi dokazi prikupljeni tokom istrage i iskazi svjedoka. Zbog toga se u SKY predmetima identifikacija korisnika gotovo nikada ne zasniva samo na sadržaju poruka, već na kombinaciji digitalne forenzike, obavještajnih podataka i drugih dokaza iz istrage, a najveća rasprava u tim predmetima često se i ne vodi oko toga šta piše u porukama, već oko pitanja da li je van razumne sumnje dokazano da je određeni SKY identitet zaista pripadao konkretnom okrivljenom. Upravo zbog toga sud mora jasno obrazložiti ne samo koje činjenice prihvata, već i zbog čega smatra da njihov međusobni odnos isključuje druga razumna objašnjenja.

Porijeklo digitalnog sadržaja. Određena procesna pitanja mogu nastati kada neke fotografije ili drugi digitalni sadržaji predstavljaju važan dio identifikacije korisnika ili dokazivanja odlučnih činjenica. U pojedinim predmetima pojavljuju se situacije u kojima se fotografije koje postoje na privatnim uređajima okrivljenog istovremeno nalaze i u materijalu koji se koristi kao dio identifikacije SKY komunikacije. Sama ta okolnost ne predstavlja dokaz nezakonitog postupanja niti automatski dovodi u pitanje zakonitost dokaza, ali otvara legitimno procesno pitanje koje sud mora razjasniti. Iz kog izvora konkretna fotografija potiče, na koji način je postala dio dokaznog materijala i kakvu dokaznu vrijednost ima u postupku identifikacije korisnika komunikacije. Što određeni digitalni sadržaj ima veći značaj za identifikaciju okrivljenog, to je veća potreba da njegovo porijeklo bude jasno i provjerljivo.

Cjelovitost komunikacije. Digitalna komunikacija nikada ne predstavlja izolovanu poruku, već dio mnogo šireg niza razgovora koji često obuhvataju stotine ili hiljade poruka. Zato je legitimno pitanje da li sud raspolaže kompletnom komunikacijom ili samo njenim izdvojenim dijelovima. To pitanje nije važno samo zbog količine podataka, već prvenstveno zbog njihovog konteksta. Značenje pojedine poruke može zavisiti od poruka koje joj prethode ili slijede. Ukoliko se sudu prezentuje samo dio komunikacije, potrebno je imati mogućnost provjere da li je sačuvan njen izvorni smisao i da li postoje djelovi razgovora koji bi mogli biti od značaja za pravilnu ocjenu izvedenog dokaza.

Granice vještačenja. Pažnju zaslužuju i stručna vještačenja zasnovana isključivo na fotografijama. Fotografija može biti predmet stručne analize, ali mogućnosti takvog vještačenja nijesu neograničene, a praksa pokazuje oba lica tog problema. S jedne strane, bilo je slučajeva u kojima je zaključak da se na fotografiji nalazi opojna droga izveden isključivo na osnovu njenog izgleda, bez hemijske analize same supstance. Takav nalaz, ma koliko izgled materije upućivao na određeni zaključak, ne može zamijeniti ono što je moguće utvrditi jedino laboratorijskim ispitivanjem, jer se sastav supstance ne može pouzdano odrediti vizuelnim putem. S druge strane, postoje i primjeri obrnutog, i procesno ispravnijeg, pristupa, kada je od vještaka zatraženo da na osnovu fotografije utvrdi da li određeni predmet predstavlja vatreno oružje. Odgovor je bio da se to ne može utvrditi ni na nivou same kategorije predmeta. Dakle, da se sa fotografije nije moglo pouzdano zaključiti ni da li je uopšte riječ o vatrenom oružju, a kamoli o njegovim tehničkim karakteristikama. Takav nalaz ne predstavlja slabost vještačenja, već upravo potvrdu profesionalnih granica struke. Vještak koji prizna da određeni zaključak ne može izvesti iz raspoložive fotografije postupa onako kako stručna savjesnost nalaže, dok suprotna praksa, izvođenje kategoričnih zaključaka tamo gdje fotografija to objektivno ne dozvoljava, predstavlja upravo onu vrstu nekritičkog prihvatanja digitalnog dokaza od koje sud mora biti oprezan. Fotografija može predstavljati značajan dokazni trag, ali ne može zamijeniti ono što je moguće utvrditi jedino pregledom samog predmeta, odnosno odgovarajućim laboratorijskim ili balističkim ispitivanjem.

Proporcionalnost mjere i lanac čuvanja dokaza. Uz pitanja identiteta, porijekla i cjelovitosti, u gotovo svim evropskim državama vode se rasprave i o nekoliko dodatnih, opštijih pitanja koja se ponavljaju u SKY predmetima. Prvo je da li je francuski nalog kojim je odobrena mjera bio dovoljno određen ili je, naprotiv, bio preširok u odnosu na broj i krug lica čija je komunikacija presretnuta. Drugo je da li je masovno prikupljanje komunikacije svih korisnika platforme, a ne samo unaprijed određenih lica, uopšte bilo proporcionalno u smislu garancija prava na privatnost. Treće je da li države koje su dobile podatke raspolažu dovoljno preciznim informacijama o tehničkom načinu njihovog pribavljanja da bi odbrana mogla djelotvorno osporavati dokaz, umjesto da se osloni samo na uvjeravanje da je mjera bila zakonita. Četvrto je pitanje da li je očuvan lanac čuvanja dokaza (chain of custody), dakle mogućnost da se za svaku fazu, od trenutka presretanja do izvođenja dokaza pred domaćim sudom, provjeri ko je podatak obradio, kada i na koji način, tako da se isključi mogućnost izmjene ili gubitka sadržaja. Peto i konačno jeste pitanje pouzdanosti same identifikacije korisnika, o čemu je već bilo riječi.

Vrijedno je primijetiti da sudovi širom Evrope o ovim pitanjima nijesu zauzeli jedinstven stav. U pojedinim državama SKY dokazi su uglavnom prihvatani kao zakoniti, dok su u drugim ili u pojedinim konkretnim predmetima, sudovi tražili dodatna objašnjenja načina pribavljanja podataka ili ograničavali njihovu upotrebu upravo zbog nedoumica oko proporcionalnosti mjere i lanca čuvanja dokaza. Ta neujednačenost sama po sebi ne znači da je dokaz nezakonit, ali potvrđuje da su navedena pitanja stvarno sporna, a ne puka formalnost kojom odbrana pokušava da odugovlači postupak.

Razlikovanje činjenica od zaključaka. Možda najvažnije procesno pitanje u svim SKY predmetima jeste razlikovanje činjenica od zaključaka. Distinkcija već pomenuta u dijelu o prirodi digitalnog dokaza, koja se ovdje pokazuje kao nit koja povezuje sve prethodno navedene dileme. Pitanje identiteta korisnika, porijekla sadržaja, cjelovitosti komunikacije i granica vještačenja u krajnjoj liniji se svode na isto – da li zaključak koji se izvodi iz određene činjenice zaista i nužno iz nje proizlazi. Uloga suda nije da utvrdi samo sadržaj digitalne komunikacije, već da procijeni da li zaključci koji se iz te komunikacije izvode logično i uvjerljivo proizlaze iz svih izvedenih dokaza. Procesna pitanja koja se pojavljuju u SKY predmetima ne predstavljaju pitanje povjerenja ili nepovjerenja prema digitalnim dokazima. Ona su prirodna posljedica činjenice da se i digitalni dokazi, kao i svaki drugi dokaz u krivičnom postupku, moraju podvrgnuti istoj kritičkoj sudskoj ocjeni prije nego što postanu osnov za donošenje osuđujuće presude.

Digitalni dokaz, pretpostavka nevinosti i teret dokazivanja

Pretpostavka nevinosti predstavlja jedno od temeljnih načela savremenog krivičnog postupka. Njena suština nije iscrpljena pravilom da se svako smatra nevinim dok njegova krivica ne bude utvrđena pravnosnažnom presudom, već podrazumijeva i da teret dokazivanja tokom cijelog postupka ostaje na tužilaštvu. To znači da je upravo tužilaštvo dužno da dokaže sve činjenice koje čine obilježja krivičnog djela, kao i identitet učinioca, postojanje krivice i druge odlučne okolnosti na kojima zasniva optužbu. Okrivljeni nije dužan da dokazuje svoju nevinost niti da pruža objašnjenja koja bi nadomjestila nedostatke dokaznog postupka optužbe. Njegovo pravo da ćuti i da osporava izvedene dokaze predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje. Ova načela važe bez obzira na prirodu dokaza koji se izvode. Digitalni dokaz ne može promijeniti pravila o teretu dokazivanja. Činjenica da je određena komunikacija tehnički složena, da sadrži veliki broj poruka, fotografija ili metapodataka, ne oslobađa tužilaštvo obaveze da dokaže svaku odlučnu činjenicu na kojoj zasniva optužbu. Broj digitalnih podataka ne može zamijeniti njihovu dokaznu vrijednost, niti tehnička složenost može biti razlog za ublažavanje standarda dokazivanja.

Zato u predmetima u kojima digitalna komunikacija predstavlja pretežni ili odlučujući dokaz postoji potreba za posebnom procesnom pažnjom. Ukoliko se određena osoba dovodi u vezu sa konkretnim SKY PIN-om, nije dovoljno utvrditi da komunikacija postoji. Potrebno je dokazati da je upravo okrivljeni bio korisnik tog naloga. Ukoliko se u komunikaciji nalazi fotografija za koju se tvrdi da prikazuje opojnu drogu ili vatreno oružje, nije dovoljno utvrditi da fotografija postoji. Potrebno je dokazati tvrdnje koje iz nje proizlaze. Ukoliko se u komunikaciji govori o izvršenju određenog krivičnog djela, nije dovoljno utvrditi sadržaj razgovora. Potrebno je dokazati da se događaj na koji se komunikacija odnosi zaista odigrao. Drugim riječima, digitalna komunikacija ne mijenja predmet dokazivanja. Ona je jedno od mogućih dokaznih sredstava kojima se činjenice utvrđuju.

U tom smislu je važno razlikovati obavezu odbrane da osporava dokaze od obaveze tužilaštva da dokaže optužbu. Odbrana može ukazivati na nedostatke u identifikaciji korisnika, osporavati autentičnost ili cjelovitost digitalnih podataka, predlagati drugačije tumačenje sadržaja komunikacije ili ukazivati na postojanje razumne sumnje. Nijedna od tih okolnosti ne mijenja osnovno procesno pravilo. Tužilaštvo snosi teret dokazivanja svih činjenica koje čine osnov optužbe. Opasnost u predmetima zasnovanim na velikoj količini digitalnih podataka jeste mogućnost da se brojnost i međusobna povezanost tih podataka poistovjete sa njihovom dokaznom snagom. U takvoj situaciji postoji rizik da se, makar i nesvjesno, težište postupka pomjeri sa pitanja da li je tužilaštvo dokazalo optužbu na pitanje da li je odbrana uspjela da ospori digitalne podatke. Takav pristup bio bi nespojiv sa pretpostavkom nevinosti. Krivični postupak ne poznaje pretpostavku tačnosti digitalnog dokaza niti pretpostavku istinitosti zaključaka koji se iz njega izvode. Kao i svaki drugi, digitalni dokaz podliježe slobodnoj sudskoj ocjeni i mora biti analiziran u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima. Zato razvoj novih tehnologija ne zahtijeva redefinisanje osnovnih procesnih načela. Naprotiv, što je dokaz tehnički složeniji i što ima veći značaj za konačnu odluku o krivici, to je veća potreba za dosljednom primjenom pretpostavke nevinosti, pravila o teretu dokazivanja i standarda dokazivanja van razumne sumnje. Digitalno doba nije promijenilo ta načela, već je samo postavilo nove izazove njihovoj primjeni.

Kritička sudska kontrola digitalnih dokaza

Karakteristika savremenog krivičnog postupka jeste slobodna sudska ocjena dokaza. Slobodna ocjena, međutim, ne znači proizvoljnu ocjenu. Sud nije ovlašćen da dokaz prihvati ili odbaci bez obrazloženja, već je dužan da u presudi jasno objasni zbog čega određeni dokaz smatra vjerodostojnim, kako ga povezuje sa ostalim izvedenim dokazima i na osnovu čega zaključuje da su odlučne činjenice utvrđene van razumne sumnje. To pravilo naročito dobija na značaju kada se postupak u velikoj mjeri zasniva na digitalnim dokazima. Za razliku od klasičnih materijalnih dokaza, digitalni dokazi najčešće prolaze kroz više faza prikupljanja, obrade, izdvajanja, prevođenja i analize prije nego što budu izvedeni pred sudom. Zato sudska kontrola ne može biti ograničena samo na sadržaj komunikacije, već mora obuhvatiti i način na koji je taj sadržaj postao dio dokaznog materijala. Tu dolazi do izražaja značaj međunarodne pravne pomoći. Činjenica da je određeni dokaz pribavljen od strane stranih pravosudnih organa i dostavljen domaćem sudu u skladu sa pravilima međunarodne saradnje ne znači da domaći sud preuzima i činjenične ili pravne zaključke tih organa. Predmet međunarodne pravne pomoći jeste dostavljanje dokaznog materijala, a ne prenos sudske ocjene tog materijala. Drugim riječima, domaći sud ne preuzima zaključak da je određeni korisnički nalog koristilo konkretno lice, niti zaključak da određena komunikacija dokazuje izvršenje krivičnog djela. On preuzima dokaz koji je dužan samostalno ocijeniti u skladu sa pravilima domaćeg krivičnog postupka. U tome i leži razlika između međunarodnog povjerenja i sudske nezavisnosti. Međunarodno povjerenje omogućava da se dokaz koristi u domaćem postupku, sudska nezavisnost obavezuje domaći sud da taj dokaz podvrgne istoj kritičkoj analizi kojoj podliježe svaki drugi dokaz izveden pred sudom. Zato činjenica da je određeni dokaz pribavljen ili analiziran od strane stranih pravosudnih organa ne može sama po sebi biti razlog da domaći sud odustane od svoje obaveze da samostalno utvrdi činjenice koje smatra dokazanim. Sud ne preuzima tuđe zaključke, već dokazni materijal, dok zaključak o tome šta je dokazano može donijeti isključivo na osnovu sopstvene ocjene svih izvedenih dokaza. Kada sud to ne čini, ne radi se samo o procesnom propustu. Sudstvo je jedna od grana državne vlasti i upravo je na njemu da pokaže da država ima kapacitet i volju da do istine dolazi sopstvenim sredstvima, a ne bukvalnim prihvatanjem tuđih zaključaka. Izbjegavanje sopstvenih ovlašćenja i sopstvenog posla, u ime brzine ili udobnosti, prije svega postavlja pitanje suvereniteta i samopoštovanja te grane vlasti, a tek potom i pitanje ispravnosti konkretne presude.

Prije nego što zasnuje osuđujuću presudu pretežno ili odlučujuće na digitalnim dokazima, sud mora dati odgovor na nekoliko ključnih pitanja. Prije svega, da li je pouzdano utvrđeno da je upravo okrivljeni korisnik digitalnog naloga ili komunikacije koja mu se stavlja na teret? Ukoliko identitet korisnika proizlazi iz niza indicija, sud mora objasniti zbog čega smatra da njihov zbir isključuje druga razumna objašnjenja. Dalje, potrebno je utvrditi šta predstavlja dokaz koji se izvodi. Da li sud raspolaže izvornim digitalnim podacima ili njihovom naknadnom obradom? Ukoliko se koriste identifikacioni fajlovi, prevodi ili analitički izvještaji, potrebno je razjasniti njihov procesni karakter i odnos prema izvornim podacima. Sud zatim mora razmotriti pitanje autentičnosti i integriteta digitalnog sadržaja. Da li postoji mogućnost provjere da dostavljeni podaci odgovaraju izvornom sadržaju, te da li je moguće utvrditi porijeklo fotografija, dokumenata i drugih digitalnih zapisa koji imaju značaj za odlučivanje. Bitno pitanje odnosi se na cjelovitost komunikacije. Ukoliko se izvode samo pojedini dijelovi razgovora, sud mora biti uvjeren da izdvojeni sadržaj ne mijenja smisao ukupne komunikacije i da kontekst nije izgubljen selektivnim izborom poruka. Pažnju zahtijeva i dokazna vrijednost fotografija i drugih digitalnih sadržaja. Sud mora razlikovati ono što fotografija objektivno prikazuje od zaključaka koji se iz nje izvode. Ukoliko određeni zaključak zahtijeva stručna znanja, potrebno je ispitati da li granice konkretnog vještačenja omogućavaju donošenje takvog zaključka. Konačno, sud mora odgovoriti na možda najvažnije pitanje. Da li digitalna komunikacija, posmatrana zajedno sa svim ostalim izvedenim dokazima, zaista potvrđuje odlučne činjenice na kojima se zasniva optužba ili predstavlja samo jedan segment ukupnog dokaznog mozaika. Tek nakon što se odgovori na sva navedena pitanja moguće je pristupiti konačnoj ocjeni da li je dokazni standard ispunjen. Ovakav pristup ne predstavlja uvođenje posebnih pravila za digitalne dokaze, već dosljednu primjenu tradicionalnih procesnih načela na novu vrstu dokaznog materijala. Sud ne smije pretpostaviti pouzdanost digitalnog dokaza samo zbog njegove tehničke složenosti, niti ga unaprijed odbaciti zbog činjenice da je nastao korišćenjem savremene tehnologije. Njegova obaveza ostaje ista kao i kod svakog drugog dokaza, da kritički ispita njegovu autentičnost, vjerodostojnost, dokaznu snagu i povezanost sa ostalim izvedenim dokazima.

Suština slobodne sudske ocjene dokaza jeste upravo u tome. Ona ne podrazumijeva slobodu da se dokaz prihvati ili odbaci bez obrazloženja, već obavezu da svaki zaključak bude rezultat logične, provjerljive i argumentovane analize svih izvedenih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

Da li su digitalni dokazi promijenili dokazno pravo?

Od pojave prvih digitalnih dokaza postavlja se pitanje da li savremene tehnologije zahtijevaju nova pravila dokazivanja ili su postojeća procesna načela dovoljno široka da odgovore i na izazove digitalnog doba.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti da razvoj informacionih tehnologija nameće potrebu za potpuno novim pravilima. Digitalni dokazi razlikuju se od tradicionalnih materijalnih dokaza po načinu nastanka, čuvanja, obrade i prezentacije; oni često ne postoje u jednom fizičkom obliku, već kao skup podataka koji prolaze kroz više tehničkih i procesnih faza prije nego što budu izvedeni pred sudom. Suštinsko pitanje, međutim, nije da li su se promijenili dokazi, već da li su se promijenila pravila njihovog ocjenjivanja. Odgovor bi morao biti negativan. Osnovna načela krivičnog postupka ostala su ista. Sud i dalje odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza, pretpostavka nevinosti i dalje nalaže da teret dokazivanja snosi tužilaštvo, standard dokazivanja i dalje zahtijeva da odlučne činjenice budu utvrđene van razumne sumnje, a pravo okrivljenog da osporava dokaze ostaje sastavni dio prava na pravično suđenje. Drugim riječima, digitalni dokazi nijesu promijenili dokazno pravo, već su promijenili predmet na koji se ta pravila primjenjuju. Zato nije potrebno stvarati posebna procesna pravila samo zato što je dokaz digitalan. Potrebno je dosljedno primijeniti postojeća pravila na okolnosti koje su tehnički složenije nego ranije. To ne znači da digitalni dokazi ne postavljaju nove izazove, naprotiv. Za razliku od klasičnih dokaza, kod kojih sud neposredno raspolaže predmetom dokazivanja, digitalni dokazi često predstavljaju rezultat višefaznog procesa koji uključuje prikupljanje podataka, njihovu obradu, izdvajanje, prevođenje, analizu i identifikaciju korisnika. Svaka od tih faza može imati značaj za konačnu ocjenu dokazne vrijednosti. Zato se ne mijenjaju pravila dokazivanja, već intenzitet njihove primjene. Što je put dokaza od njegovog nastanka do sudnice složeniji, to je veća obaveza suda da provjeri svaku fazu tog puta. Što je dokaz tehnički sofisticiraniji, to je veća potreba da sud razumije način njegovog nastanka, a što dokaz ima veći značaj za konačnu odluku o krivici, to detaljnije mora biti obrazloženo zbog čega ga sud smatra pouzdanim. U tome se ogleda najveći izazov digitalnog doba. Ne u potrebi da se napuste tradicionalna procesna načela, već u potrebi da se ona primijene dosljednije nego ikada ranije.

Digitalni dokaz ne smije uživati privilegovan položaj samo zato što je nastao primjenom savremene tehnologije. Jednako tako, ne smije biti ni unaprijed doveden u pitanje samo zbog svoje digitalne prirode. Njegova dokazna vrijednost mora se ocjenjivati prema istim kriterijumima koji važe za svaki drugi dokaz. Zakonitosti pribavljanja, autentičnosti, pouzdanosti, mogućnosti provjere, povezanosti sa drugim dokazima i sposobnosti da doprinese utvrđivanju odlučnih činjenica van razumne sumnje. U tome i leži najvažnija pouka koju donose SKY predmeti. Oni nijesu promijenili osnovna pravila krivičnog postupka, već su pokazali koliko je važno da se ta pravila dosljedno primjenjuju i onda kada se pred sudom prvi put pojavi dokaz čija je tehnološka složenost veća od svega što je sudska praksa do sada poznavala.

Zaključak

Upotreba komunikacije pribavljene putem aplikacije SKY ECC otvorila je brojna pitanja koja prevazilaze okvire jednog krivičnog predmeta ili jedne vrste dokaza. Ona je pred sudove postavila mnogo šire pitanje – kako tradicionalna pravila dokaznog prava primijeniti na dokaze koji nastaju, čuvaju se i razmjenjuju u digitalnom okruženju. Analiza evropske i domaće sudske prakse pokazuje da na pitanje zakonitosti SKY komunikacije ne postoji jedinstven odgovor. Razlog za to nije neujednačenost sudske prakse, već činjenica da se pod tim pitanjem podrazumijevaju različiti pravni problemi. Jedno je pitanje zakonitosti pribavljanja podataka u državi njihovog porijekla, drugo zakonitosti njihovog međunarodnog prenosa, a sasvim treće njihove dokazne vrijednosti u konkretnom krivičnom postupku. Miješanje ovih pitanja neminovno vodi pogrešnim pravnim zaključcima. Isto tako, analiza pokazuje da digitalni dokazi ne predstavljaju posebnu kategoriju dokaza koja bi bila izuzeta od opštih pravila krivičnog postupka, već da se na njih primjenjuju ista procesna načela koja važe i za sve druge dokaze. Pretpostavka nevinosti, teret dokazivanja, slobodna sudska ocjena dokaza, pravo na odbranu i standard dokazivanja van razumne sumnje ostaju jednako obavezujući bez obzira na to da li se radi o iskazu svjedoka, materijalnom tragu ili digitalnoj komunikaciji. Zato tehnološka složenost digitalnih dokaza ne može biti razlog za blažu sudsku kontrolu. Kao što je već rečeno, što je put dokaza od njegovog nastanka do sudnice složeniji, što prolazi kroz više faza prikupljanja, obrade, prevođenja i međunarodne razmjene i što ima veći značaj za konačnu odluku o krivici, to je veća obaveza suda da provjeri njegovo porijeklo, autentičnost, integritet i dokaznu vrijednost. Pri tome treba imati u vidu da međunarodna pravna pomoć ne podrazumijeva prenos sudske ocjene dokaza. Domaći sud može preuzeti dokazni materijal pribavljen od stranih pravosudnih organa, ali ne može preuzeti njihove činjenične ili pravne zaključke. Njegova je obaveza da samostalno utvrdi da li je identitet korisnika pravilno utvrđen, da li je komunikacija autentična i potpuna, da li su zaključci izvedeni iz nje logično obrazloženi i da li svi izvedeni dokazi zajedno isključuju razumnu sumnju u pogledu odlučnih činjenica. Rasprava o SKY komunikaciji ne bi smjela biti rasprava o tome da li treba vjerovati tehnologiji, već bi prije svega trebalo da bude rasprava o tome na koji način sud treba da ocjenjuje dokaze nastale primjenom savremenih tehnologija. SKY ECC će, sasvim izvjesno, vremenom postati samo jedna od mnogih digitalnih platformi čiji će se podaci koristiti u krivičnim postupcima. Zamijeniće je druge aplikacije, novi načini komunikacije i tehnologije koje danas možda još nijesu ni razvijene. Ono što se ne smije mijenjati jesu procesni standardi koji predstavljaju temelj pravičnog suđenja. Pravo nije pozvano da prati tehnologiju tako što će odustajati od svojih načela. Njegov zadatak je upravo suprotan, da ista načela dosljedno primjenjuje i onda kada se tehnologija mijenja. Koliko su ova pitanja daleko od akademske apstrakcije, pokazuje i nedavna presuda Višeg suda u Podgorici, u predmetu protiv pripadnika kriminalne organizacije za koju se navodi da je djelovala u Crnoj Gori, ali i u Južnoj Americi, Africi, Evropi i Australiji. Okrivljeni su dobili visoke zatvorske kazne, u rasponu od 8 do 40 godina. Prema navodima optužnice Specijalnog državnog tužilaštva, dio materijala koji je teretio okrivljene činila je upravo komunikacija presretnuta putem SKY ECC platforme. Riječ je, međutim, o prvostepenoj presudi, pa će upravo pitanja koja se u ovom tekstu postavljaju (zakonitost pribavljanja i prenosa podataka, pouzdanost identifikacije korisnika, cjelovitost komunikacije i njena dokazna vrijednost u odnosu na svaku pojedinu tačku optužnice) tek biti predmet ocjene pred Apelacionim, a potom eventualno i Vrhovnim sudom. Taj predmet, drugim riječima, tek predstoji da pokaže da li su standardi o kojima je ovdje bilo riječi u praksi dosljedno primijenjeni. Možda upravo zbog toga najveća pouka SKY predmeta nije u odgovoru na pitanje da li je određeni digitalni dokaz zakonit. Mnogo je važnije sačuvati načelo da nijedan dokaz, bez obzira na način na koji je nastao i bez obzira na njegovu tehničku složenost, ne može biti izuzet od kritičke, samostalne i nepristrasne sudske ocjene. Suština sudske funkcije jeste upravo u obavezi da svaki dokaz provjeri i ocijeni, što je ujedno i najvažnije jemstvo prava na pravično suđenje.